You are here

Izvori šerijatskog prava

 U učenju islama i njegovih propisa muslimani se oslanjaju na autentične i najveće izvore i temelje vjere, izvodeći iz njih opće i pojedinačne propise i norme za sve životne situacije i pitanja, određujući šta je dopušteno – halal, a šta je zabranjeno – haram.

Osnovni izvori islamskog zakonodavstva – šerijata

  1. Kur’an časni 

Kur’an je Allahova knjiga objavljena ljudima kao uputa, putokaz, dokaz, rastavljač istine od zablude, sačuvana od bilo kakve izmjene, dodavanja ili oduzimanja. Na osnovu toga, kada Uzvišeni Allah naredi ili zabrani nešto muslimanima, oni su dužni odazvati se tom Božijem obavezujućem nalogu. Kad On, Svevišnji, kaže: “I namaz – molitvu obavljajte” (En-Nur, 56), mi smo nedvojbeno razumjeli da nam je obavljanje namaza propisano kao obavezno. Kad kaže: “I što dalje od bluda, jer to je razvrat, kako je to ružan put!” (El-Isra, 32), mi smo razumjeli da nam izriče zabranu bluda. Ako smo svjesni činjenice da se Uzvišeni Allah obavezao čuvati Kur’an od izmjene, dodavanja ili oduzimanja, onda nam ne preostaje ništa drugo do utvrđivanje značenja i poruke određenog kur’anskog ajeta prilikom traganja za šerijatskim propisom.

  1. Sunnet – praksa Allahovog Poslanika

Sunnet obuhvata sve potvrđene – autentične radnje, riječi i odobravanja Allahovog Poslanika, Allah mu mir i spas darovao, i njegovo sveukupno ponašanje. Tako, naprimjer, ako smo ustanovili autentičnost riječi Allahovog Poslanika, Allah mu mir i spas darovao: “Nije dopušteno oženiti ženu i njenu tetku po ocu, ili spojiti u braku ženu i njenu tetku po majci”  (El-Buhari, 5109), razumjeli smo da muškarcu nije dopušteno da istovremeno bude u bračnoj zajednici sa ženom i njenom tetkom sa očeve ili majčine strane.  

Da bi se sunnetom Allahovog Poslanika, Allah mu mir i spas darovao, ustanovio šerijatski propis, potrebno je sagledati dvije stvari:

  • Prvo: Utvrđivanje tačnosti riječi pripisanih Allahovom Poslaniku, Allah mu mir i spas darovao, da li ih je on izgovorio ili nije. Islamski su učenjaci uložili velike napore u prečišćavanju riječi koje se pripisuju Allahovom Poslaniku, Allah mu mir i spas darovao, koristeći tako precizne, detaljne i stroge naučne standarde u provjeri i razvrstavanju ispravnih hadisa, koje bilježe i prenose pouzdani prenosioci – ravije,  od onih slabih hadisa – riječi koje se samo formalno pripisuju Allahovom Poslaniku, Allah mu mir i spas darovao, a plod su greške, zaborava ili pokušaja podvale od nekih neprijatelja islama. 
  • Drugo: Utvrđivanje značenja, konteksta i onoga što hadis ima za cilj da prenese ili utvrdi. Ponekad su tekstovi jasni, kontekst uočljiv, i nema nikakve dileme oko  značenja hadisa. Međutim, nekada se desi da je značenje dvosmisleno ili se ne može razumjeti osim uz dodatno pojašnjenje ili dio drugog hadisa.   
  1.  Idžma – konsenzus islamskih učenjaka 

Idžma je dogovor – konsenzus svih učenjaka islama o određenom pitanju u određenom vremenu. Većina islamskih propisa i najznačajnijih normi utvrđeni su konsenzusom – idžmaom islamskih učenjaka, bez razilaženja, a kao primjer možemo navesti broj rekata namaza, vrijeme početka i završetka posta u danu (imsak i iftar), obavezujuća mjera – nisab za izdvajanje zekata u zlatu i srebru itd.

Ako su se ashabi – drugovi Allahovog Poslanika, Allah mu mir i spas darovao, dogovorili o određenom pitanju, a tako isto i generacije nakon njih, onda je to dokaz ispravnosti tog mišljenja i dogovora (idžmaa), jer se ummet (zajednica muslimana) neće složiti i okupiti oko zablude i složiti u onome što je pogrešno. 

  1. Kijas – analogija

Kijas je utvrđivanje suda – norme o određenom pitanju, koje se ne spominje u Kur’anu i sunnetu, a na osnovu usporedbe sa drugim pitanjem, zbog sličnosti ili podudarnosti ta dva pitanja u povodu i razlogu iznesene – poznate šerijatske kvalifikacije tog drugog pitanja. Naprimjer, analogijom možemo reći da je zabranjeno udariti roditelja na osnovu šerijatske zabrane o verbalnom vrijeđanju roditelja makar i povikom “uf!”, kako se navodi u Kur’anu: “Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: ‘Uh!’ – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim.” (El-Isra, 23) Ako je Svevišnji zabranio ružan povik prema roditeljima, onda je, slijedom analogije, preče da udarac i fizička uvreda i nanošenje boli budu zabranjeni, jer verbalna i fizička uvreda u konačnici su zabranjeni po istom osnovu i razlogu, a to je izbjegavanje uvrede roditelja. Kijas – analogija veoma je precizna i stručna oblast u islamskom zakonodavstvu kojom se bave šerijatski stručnjaci i iznalaze rješenja i postavljaju norme za novonastala životna pitanja i probleme.

Zašto se  islamski učenjaci razilaze u mišljenju ako se slažu u pogledu šerijatskih izvora? 

Želimo li dobiti jasan i sveobuhvatan zadovoljavajući odgovor, potrebno je znati sljedeće:

  1. Svi islamski učenjaci slažu se u pogledu temeljnih  i najbitnijih pitanja vjere: vjerovanja – ubjeđenja i osnovnih islamskih dužnosti, dok se razilaženje primjećuje samo u sekundarnim i pojedinačnim praktičnim pitanjima fikha, njihovom šerijatskom tretmanu i primjeni. 

Međutim, u pogledu općih pravila i krucijalnih pitanja vjere i vjerovanja, među islamskim učenjacima ne postoji nikakav spor, što je Allahova blagodat i milost glede posljednje Objave i vjerozakona koje Svemogući Allah čuva i ne dopušta bilo kakvo skrnavljenje sve do Dana sudnjega.  

  1. Razilaženje u perifernim, pojedinačnim i praktičnim pitanjima vjere uobičajena je pojava, jer ne postoji nijedan nebeski objavljeni zakonik ili, pak, svjetovni, a da u njegovoj primjeni ne dolazi do razilaženja među onima koji ga tumače. Slobodno možemo konstatirati da ne postoji nijedna nauka ili naučna oblast a da se njeni stručnjaci ne razilaze u pogledu određenih pitanja. Pravnici i sudije razilaze se u tumačenju i primjeni istog zakona; historičari se razilaze o predanjima, datumima, uzrocima i tumačenju historijskih činjenica; ljekari, inžinjeri, umjetnici..., također se razilaze u mnogim pitanjima svoje struke. 

Jednostavno rečeno, razilaženje u sporednim i pojedinačnim životnim pitanjima uobičajena je pojava koju donosi praktična životna i znanstvena aktivnost.

  1. Uzvišeni Allah oprostio je pogrešku i dao ispriku onome ko ne uspije dokučiti istinu i pravi odgovor, ako koristi ispravan i pouzdan metod i put. Allahov Poslanik, Allah mu mir i spas darovao, obradovao je tragaoca za istinom i pravim odgovorom rekavši da će u svakom slučaju, pogodio istinu ili pogriješio, biti nagrađen zbog truda i nastojanja.   

Ako dokuči istinu i pronađe pravi odgovor, imat će dvije nagrade, a ako pogriješi, imat će jednu nagradu zbog uloženog truda i napora. Allahov Poslanik, Allah mu mir i spas darovao, rekao je: “Kada sudija donosi odluku, ako se potrudi (da dokuči istinu) i pogodi, pripadaju mu dvije nagrade, a ako se potrudi, pa ne pogodi (istinu), pripada mu jedna nagrada (zbog iskrenog napora i nastojanja).” (El-Buhari, 7352)

Uzvišeni Allah prenosi nam u Kur’anu kazivanje o vjerovjesnicima Sulejmanu i Davudu, Allah im mir i spas darovao, kada im je predočen pravni spor, pa oni o tome, na osnovu znanja i okolnosti, trudeći se, presudu izrekoše. Sulejman, Allah mu mir i spas darovao, pogodio je i ispravno presudio, dok Davud, Allah mu mir i spas darovao, pogriješi, no i pored toga, Uzvišeni Allah na kraju kazivanja hvali obojicu vjerovjesnika: “…i učinismo da Sulejman pronikne u to, a obojici smo mudrost i znanje dali.” (El-Enbija, 79)

  1. Svi  uvaženi i od ummeta prihvaćeni učenjaci, počevši od četverice mezhepskih imama i onih poslije njih, oslanjaju se u svojim fetvama i stavovima na Allahovu Knjigu, sunnet – praksu Poslanika, Allah mu mir spas darovao, i niko od njih ne stavlja svoje mišljenje ispred toga. Njihova razilaženja temelje se na naučnim osnovama i autentičnim predanjima, a ne na umišljenosti, interesu, aroganciji ili pristrasnosti, jer su svi imali za cilj da dokuče istinu i ispravno, da donesu rješenje i olakšaju običnim ljudima. Nekom od njih bio je poznat određeni šerijatski tekst – prije svega hadis, a drugom nije, ili su imali drugačije naučne poglede i poimanja određenog šerijatskog dokaza, ajeta ili hadisa, što je u konačnici rezultiralo naučnim razilaženjem u mišljenju. To su samo neki primjeri koji ukazuju na način i mogućnost razilaženja.
  2. Nama su poznata četiri mezhepska imama, četiri velika islamska učenjaka koje je ummet nesporno i istinski prihvatio za svoje imame – predvodnike u znanju i pouzdane vodiče u vjeri, koji su doista dosegli vrhunac u znanju i pobožnosti, a onda su njihovi mnogobrojni učenici vrijedno i brižno prenosili znanje tih učenjaka muslimanima u cijelom islamskom svijetu, pa su tako nastale danas poznate pravne škole i mezhebi, koji se zovu po tim velikim učenjacima:  
  • Prvi je imam Ebu Hanifa – to mu je nadimak, a njegovo je ime Nu’man ibn Sabit. Živio je u Iraku, a umro 150. godine po Hidžri. Hanefijski je mezheb po njemu dobio ime.
  • Drugi imam je učenjak Malik ibn Enes el-Asbahi, koji je bio poznat kao imam Medine. Umro je 179. godine po Hidžri, a po njemu je malikijski mezheb dobio ime.
  • Treći imam je učenjak Šafija, a zove se Muhammed ibn Idris. Živio je u Meki, Medini, Iraku i Egiptu. Umro je 204. godine po Hidžri, a po njemu je šafijski mezheb dobio ime. 
  • Četvrti imam je učenjak Ahmed ibn Hanbel, koji je veći dio svog života proveo u Iraku, a umro je 241. godine po Hidžri. Po njemu je hanbelijski mezheb dobio ime
  • Između navedenih učenjaka, imama mezheba i njihovih učenika postojalo je uzajamno poštivanje, učenje i podučavanje, jer su svi težili da nauče, spoznaju i dokuče istinu. Nije im smetalo da prihvate mišljenje drugoga ako zaključe i uvide da je ispravnije i bliže istini, ili da se o nekom pitanju pridržavaju mišljenja svoga učitelja, a u drugom pitanju mišljenja imama drugog mezheba. Iz želje i nastojanja da uče i traže istinu, mnogi su, pored veličine i osobnog znanja, bili učenici drugih imama. Tako je imam Ahmed učio od imama Šafije, a imam Šafija učio je od imama Malika, dok je imam Malik uzimao znanje od nekih učenika imama Ebu Hanife.
    U ispravnim predanjima nalazimo da je svaki od četverice mezhepskih imama govorio: “Ako je hadis ispravan, to je moj mezheb.” Oni su na prvom mjestu imali za cilj da prenose i šire znanje i ljude izvode iz neukosti na put istine, Allah im milost Svoju darovao.

Obaveza muslimana prema fikhskom –pravnom razilaženju

Musliman je dužan da traži istinu i ispravno, a kad je pronađe, onda treba da je slijedi i primjenjuje.   

  • Ako se radi o učeniku – studentu koji uči i usavršava se u struci, koji poznaje šerijatske dokaze, obavezan je da slijedi ono što je naučio i shvatio, u okvirima svoga osobnog idžtihada – naučno-metodološkog napora, a u skladu sa pravilima i metodologijom islamskog prava, jer mu je zabranjeno da pristrasno slijedi svoga učitelja ili mezheb ako mu se istina kroz šerijatske dokaze ukaže drugačijom.
  • Ako je, pak, u pitanju obični musliman koji nije stručan i sposoban da samostalno razmatra šerijatske dokaze, obavezan je da se trudi i pronađe najpouzdanijeg u vjeri i znanju, jer time je skinuo svoju obavezu slijeđenja i prihvatanja istine, shodno riječima Uzvišenog Allaha: “Pitajte učene, ako vi ne znate.” (El-Enbija, 7)

Kada musliman sazna provjerenu i pouzdanu informaciju, fetvu, stav, ili dobije odgovor od pouzdanog učenjaka, obaveza mu je da po tome postupi, ne pitajući druge učenjake za mišljenje o tom pitanju. 

Međutim, ako do njega dođe drugačije, različito mišljenje od onoga po kojem postupa, opredijelit će se za mišljenje pouzdanijeg izvora, baš onako kako postupa bolesnik u slučaju različite ljekarske preporuke u liječenju bolesti. 
Ovdje treba naglasiti da nije dopušteno da musliman, ako se drži određenog mišljenja, prigovara drugim muslimanima koji to nisu prihvatili, sve dok oni slijede određeni mezheb, ili mišljenje nekog uvaženog učenjaka, ili ako se radi o osobi koja je na stepenu idžtihada pa sama razmatra šerijatske dokaze i donosi sudove. Naši dobri prethodnici i ashabi, Allah njima bio zadovoljan, razilazili su se u mnogim fikhskim – pravnim pitanjima, ali su i pored toga njegovali bratske veze, ljubav, samilost,  zajedništvo i lijepu komunikaciju, ne prigovarajući jedni  drugima i ne osporavajući postupanje utemeljeno na drugačijem mišljenju.    

Putokazi Uspjeha

Web stranica Putokazi Uspjeha je elektronska verzija knjige (Putokazi Uspjeha) ona je jedan od projekata kompanije “MODERN GUIDE”, čiji je sadržaj dostupan na više od petnaest jezika i u prepoznatljivim elektronskim predlošcima.

Modern Guide